Kad kreneš u Rovinj, prvo što će ti, koji kilometar prije grada, upasti u oko, bit će Rovinjsko Selo. Dio je grada, iako nije spojeno s njim, selo je, a jedno od većih naselja u Istri. Malo nakon što ga prođeš, naglo ćeš prikočiti, istrčati iz auta i stati mirno pred restoranom „Captain Morgan“ jer tu stoji pet višemetarskih vitezova u oklopima i s mačevima koji začas mogu poletjeti ka onima koji ne pokažu poštovanje. Nakon što ignoriraš sve one kružne tokove i sve ono oko njih, jer to možda spada u grad, ali nije grad, zaustavit ćeš se na ogromnom parkingu uz rivu i odatle ti je sve „na ruku“.

Dočekat će te narodni heroji Pino Budicin i Matteo Benussi Cio. Oni su tu „o sebi, pri sebi“, pošto je u blizini, na velikom platou, još veći spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora. U hrvatsko-talijansko antifašističko prijateljstvo nekako se valjda uklapa i spomen-ploča o bratimljenju Rovinja i Adrije, gradića u Venetu. Na tržnici dežura samo prodavač svih mogućih i nemogućih pripravaka s tartufima, kupaca nigdje.

Ako si baksuz, nekoliko galebova razbojnika zaletjet će se prema tebi i bureku koji si upravo kupio, s očitom namjerom da ti ga otmu. Jednom to i uspijeva, doduše samo djelomično, a tebi ostaje da mu priprijetiš stativom za snimanje i eventualno ga nabrzinu uslikaš. I staviš sliku u galeriju pa se nadaš da će ga neko prepoznati i moliš da taj neko podatke o galebu ostavi u najbližoj policijskoj stanici :) Nadaš se da neće biti ono „Galeb taj i taj, otprije poznat policijskim organima...“ :)

A onda ti se, pogotovo ako si u Rovinju prvi put, krenuo uzbrdo ili obalom, pred očima, u ritmu koji te ne jednom natjera da zineš i ostaneš zabezeknut, počnu izmjenjivati renesansa, barok i gotika, dakako ona venecijanska. Kao da nikad nisu bile posvađane, a jesu, i puno više od toga. Prozori, vrata, grbovi... Na većini bitnih zgrada stoje ploče sa glavnim podacima pa se baš-baš možeš opustiti i uživati.

M.J. | Bljesak.info / Ulični oltar kod Poljane svetog Tome

Od svega su najzanimljiviji nadsvođeni lučni prolazi i nakon što prođeš ispod svih, shvatit ćeš da ih s ove strane Jadrana doslovno nigdje nema toliko koliko ih ima u Rovinju. U gotovo svakom stoji i mali ulični oltar. Nekad ti, ne samo ovdje, zasmeta što su slike na njima pokrivene mrežom, ali ovdje shvaćaš: onaj u prolazu blizu Kuće Garzotto ima mrežu i čitav je, sačuvan, a onaj kod Ateljea „Petra“, bez mreže, komotno bi se, ma kako mu bio službeni naziv, mogao zvati „Ranjeni Krist“. Zidovi napukli, žbuka otpada, okolo potpisi, a Isusu su ostali samo glava i raširene ruke, kao da se predaje. Neko se potrudio zamazati mu srednji dio tijela, ali je to urađeno grubo i prosto, pa bjelina strši, praveći još veću štetu. Doduše, oltarčić blizu Arsenala nema mrežu, ali je bijela Gospa s malim Isusom ipak zdrava-čitava, a tako je i s onom na Poljani svetog Tome, gdje bi, međutim, bio veliki sevap sanirati ohrndani zid.

Od grbova se posebno ističu oni na srednjovjekovnoj kuli gradskih zidina. Pripadaju načelniku koji se prezivao Corner i ne možeš vjerovati da u njoj još uvijek nije napravljen „Karlovačko korner“ :-O Možda jer je uličica uska, navijači bi se(s)udarali čak i da nekim teško zamislivim slučajem ostanu trijezni :) Negdje u prikrajku, prilično blizu obali, stoji Dom „Rovinjsko sunce“: zgrada je bezlična, ali je ne treba preskakati, budući da je unutra neka vrsta skloništa za zlostavljanu djecu i – pazi sad! – odrasle osobe. Hm, ipak je trebalo detaljnije definirati na kakvo zlostavljanje se sve to odnosi :) Među palačama je, jer ti djeluje najkompletnija, sva sačuvana u istom stilu, jedna renesansna, iz 1580. godine, što je pripadala obitelji Basilisco. Pa rodne kuće. U jednoj je zakmečao Bernardo Benussi (1846.-1929.), povjesničar i učitelj u vrijeme kad je učiteljski posao bio nešto, a u drugoj, na drugom kraju grada, dr. Domenico Pergolis (1829.-1901.), dobrotvor koji je gradu darovao novu zgradu doma za stare i nemoćne osobe.

A tek galerija i ateljea: ako vjeruješ da ćeš ih sve sačuvati u glavi, zeznuo si se, a ako pišeš crtice, na kraju ćeš shvatiti da ih ima barem dvadeset. I da su u ovo doba zatvorene sve do jedne. Poneka ima portal kroz koji ipak možeš štošta vidjeti, a najzanimljiviji će ti se učiniti Atelje „Petra“, budući da njeguje ipak nesvakidašnji bizantski stil.

Rovinj je i grad detalja: adventski vijenac, a možda i samo „zvekir“, na jednim vratima je obična „gužva“ od savijenog pruća, ono uobičajeno „napucavanje“ je, naravno, sasvim suvišno, mnogo originalnih, čak i za Istru nesvakidašnjih načina popločavanja ulica i ulaza i još svašta nešto.

M.J. | Bljesak.info / Reljef na bočnom ulazu u crkvu svete Eufemije

Glavna crkva je ona navrh starog dijela grada - tamo gdje je lociran Castrum Rubini, jezgra današnjeg naselja - posvećena svetoj Eufemiji Kalcedonskoj. Od početka studenog unutra se može samo na bočni ulaz, budući da ispred glavnog traju radovi: sve je razrovljeno, bageri su u dubokim rupama, zašitina ograda brani pristup. Pročelje se s tog dijela može fotografirati samo s ruba prilično metara visokog potpornog zida, i to negdje s kraja, s najdalje točke. I to sve ako pogledaš tamo, amo, gore i dolje, uvjeriš se da te niko živ ne vidi, pa se nekako provučeš kroz zaštitnu ogradu ili preko nje. Iznad bočnog ulaza natpis, a sa strane reljef. Gospe ili zaštitnice, to ne znaš, ne piše, a nemaš koga pitati. Vidiš samo da joj, bila Gospa ili Eufemija, fali nos. Unutra je sarkofag s tijelom zaštitnice, a legenda kaže da je, dok je Rovinj još bio otok, kao mala lađa sam doplutao pred obalu. Spazio ga je neki dječačić i iz mora ga izvukao uz pomoć dviju mršavih junica, odvukavši ga potom navrh brda, gdje se upravo gradila crkva svetog Jurja. Po dvorištu ćeš, opet ako unutra stupiš kriomice, vidjeti još uvijek sačuvane grobne natpise i ukrase, a pogled na sve strane odavde je najbolji mogući. Ipak na kraju ne znaš koliko se od 22 otočića u rovinjskom arhipelagu vidi, nestade ti prstiju :) Da nema radova, popeo bi se i na zvonik visok 62 metra, najviši u Istri, započet 1654. i građen čak 26 godina. Odozgo bi se vidjelo još bolje i još dalje, a ovako privilegiju da gleda s tako dobrog mjesta ima samo bakrena sveta Eufemija, djelo braće Vicenza i Bista Vollanija. Zanimljivo: prvo je na zvoniku stajao drveni kip, kojeg je 1756. spržio grom, a novi, sadašnji, postavljen je dvije godine kasnije. Svetica, izgleda, nije bila zadovoljna izborom materijala :)

Ispod podzide travnjak, po njemu razbacani, doslovno tako, arheološki artefakti. Ni uz jedan nema natpisa, ali zato neki služe kao kante za otpatke. I bez natpisa ti je jasno da su rimske provenijencije.

Obala je blizu, može se kamenom dobaciti, a ono malo kamenih plaža, na kojim je naći mjesto ljeti prava premija, prazno. Dobacivati kamenom ipak bi bilo rizično, jer ćeš malo kasnije – a siječanj je – naići na lika koji se kupa! Ti njega gledaš sav začuđen, a on tebe – jer ga snimaš – još začuđenije.

Zimi je na obali sezona radova pa možeš vidjeti i nešto što turisti neće nikad: uskim uličicama svako malo prođe poneki kamiončić pun šuta ili novog materijala, mnoge kuće zarobljene su skelama, a mješalice su, koliko ih ima, komotno mogle napraviti zbor, hajde možda ne baš pjevački, ali nekakav bukački itekako bi. Jedan kamiončić parkiran je točno pred crkvom Oratorij, u 15. stoljeću gradskom ubožnicom. Sreća pa nije dovoljno visok da zakloni natpise u zidu, uklesane nekim baš čudnim fontom, tebi i nečitkim i nečitljivim. Nasmijat ćeš se kad vidiš natpis Poljana Oratorij, a slično je i na nekoliko drugih „poljana“. Osmijeh izaziva to „poljana“, makar se u nekim slučajevima radi o velo malim trgovima, takoreći križanjima uličica, gdje će se jedva-jedvice razmititi pet-šest ljudi.

M.J. | Bljesak.info / Gradska palača iz 1308. godine

Kavu ti je u ovo doba najbolje popiti na Trgu cisterne, ne u oštariji „Šterna“, jer ne radi, već u kafiću bočno od nje, preko puta zgrade Talijanske unije i njenog Centra za povijesna istraživanja: toplo, glazba ugodna, gosti tihi, konobar uslužan. Taman da s mirom sumiraš što si sve vidio i zaokružiš što je još ostalo. Odmah tu niz ulicu ti je Trg Matteotti i na njemu Gradska palača čak iz 1308. godine, sa gradskim grbom, mletačkim lavom i grbovima rovinjskih načelnika. Bila su tu nekad i gradska vrata svetog Damijana, ali ih nema još od 1822. godine. Zato je tu, samo koji korak dalje, Balbijev luk, svakako najpoznatiji ulaz u stari dio grada, ali „od prekjučer“: grad je imao sedmora vrata, sačuvana su troja (Vrata pod zidom, Vrata svetog Benedikta ili Vrata na obali i Vrata svetog Križa), a ovdje, gdje je načelnik Daniele Balbi, da sačuva spomen na sebe i svoj visoki položaj, 1678. godine podigao luk, stajala su Vrata stare ribarnice. Gradski oci ništa nisu pitali svog nekadašnjeg kolegu Balbija, ali su odlučili poduzeti obnovu, pa je i njegov luk u skelama. Odlična je, naravno ne i nova, ideja da se povijesne građevine, dok se obnavljaju, prekriju platnima sa slikom spomenika u originalnoj veličini. Tako se Balbijev luk s mletačkim lavom uz gornji rub na neki način ipak može vidjeti.

I eto te na obali. Gdje se, od širine koja te „zapuhne“ nakon svih onih uskih uličica, makar ih zvali trgovima i poljanama, razbahatiš pa ne znaš kud bi prije. Ako kreneš desno, doći ćeš na početnu točku, kod onog tartufara, ako već nije otišao kući. Ostaje ti, dakle, krenuti lijevo, gdje te čeka još jedan lav, ali i veliki sat, sve to na glavnom Gradskom trgu, na tornju podignutom još u 12. stoljeću, a sat je postavljen kojih 200 godina kasnije. I da si ti kakav „gradski otac“, sigurno bi bio protiv toga da se na crvenoj kuli, na bilo kojem dijelu, kočoperi naziv turističkog poduzeća, makar bilo jako k'o država, kamoli nekih drugih tvrtki. Okolo palače, među ostalim i barokna palača Califi, danas Zavičajni muzej Rovinja. Na zgradi iznad kule još jedan sat, ovaj put sunčani. I spomenici, a najzanimljivija je fontana Dječak s ribom. Ne piški kao onaj briselski (i još neki), ali nema šanse da primakneš kameru kako bi nazumao detalje reljefa ispod dječakovih nogu – bit ćeš okupan i ti, a i foto-aparat ti. Onda crkvica svetog Nikole Biskupa, barem tako na latinskom piše na pročelju. Dvorište joj bašta kafića, umjesto kakvog svetačkog kipa bijeli suncobran. Valjda je, eto, sagrađena na nemjestu, a pitaš se i kome je palo na um graditi je uza sami kafić :) Pa ćeš dalje naići i na dva najšarenija zdanja u gradu: u jednom je automat club „Admiral“, mjesto u kojem svako ima sam' tak'u šansu začas ostati praznih džepova, u drugom nešto što se zove „Havana“, a nemaš pojma šta je, samo vidiš nadstrešnice od palminog lišća. Ispred oba zdanja slike i murali, ali, ponovit ćeš, malo prešareni za Rovinj. Onda, tik uz vrlo prometnu cestu, prava arhitektonska poslastica, Sedmerokutna kapela Svetog Trojstva. To joj je službeni naziv, mada bi, ako išta znaš o jeziku, morala biti Sedmokutna. Mala, romanička, prekrasnih reljefnih prozorčića. Preko puta joj, na malom trgu, neka modernistička postavka; nabrzinu ćeš je, za najkaće moguće vrijeme, reda radi, uslikati i, ne osvrćući se, krenuti dalje, jer, što god ko rekao, siguran si da ne spada ovdje. Kao što ni aperitiv baru „Circolo“ vjerojatno nije mjesto u istoj zgradi gdje je sjedište Zajednice Talijana „Pino Budicin“, al' pos'o je pos'o, šta se može.

M.J. | Bljesak.info / Dječak s ribom

Sad si već opet krenuo uzbrdo pa ćeš uskoro stići i do Franjevačkog samostana. Toranj si mu vidio iz raznih kutova, i sa obale, i ispred crkve svete Eufemije, ali ga ispred njegove crkve ne vidiš, zaklonila ga. Moraš proći odzada ne bi li ga stavio u objektiv, a opet to nije to. Ako ti se da, svratit ćeš u sakralni muzej, a ako ti je ionako previše znamenitosti za jedan dan, pozdravit ćeš se sa sjetnim svecem u niši na pročelju što se rukama čvrsto prihvatio za poprečnu željeznu šipku i opet se spustiti ka obali.

U neko doba ćeš pomisliti da ideš u krug, ali ne ideš, već Rovinj, otkad je vještački spojen s kopnom, stvarno ima čudnu konfiguraciju. Ne treba ti, shvatit ćeš već, kompas, orijentire imaš upravo u tornjevima dviju najvećih, već spomenutih crkvi. Ako se, kad izađeš iz gradskog muzeja, zapitaš otkud to da se čitav taj prostor zove Trg na mostu, a velika kavana na trgu slično, Al ponto, iako mosta nema ni za lijeka, lako ćeš shvatiti da je upravo tu, gdje je sad trg, nekad bilo more. Čekalo te, pa presušilo :) Most je bio tu, tu se s otoka prelazilo na kopno, i to kroz jedna od gradskih vrata, pored prije 200 godina srušene crkvice svetog Spasitelja. Ime trga i kavane danas su jedini spomen na to doba, sve ostalo možeš samo zamisliti. Tu, pored kavane, poginuo je Pietro Ive, „prva žrtva fašističkog bijesa“, „sjajni lik komuniste“, „hrabri branitelj plemenitih ideala slobode“.

Ako nastaviš ići uza samu obalu, prvo ćeš naići na uska Vrata svetog Benedikta, koja vode na istoimeni trg, ovdje poljanu, isto tako usku, jedva dovoljnu da se ispuni nečiji ćeif i sagradi crkvica spomenutom svecu koju bi teško i primijetio da zvonikom na preslicu ne odudara od okolnih zgrada. Danas je crkvica sjedište likovnog udruženja „Amart“, pa kroz rešetkastu ogradu, umjesto crkvenog namještaja, vidiš štafelaje, palete i slične stvari. I već si u ulici Pod lukovima, odnosno Sotto i volti: nekoliko ih je, krivudaju tamo-amo, a u jednom se, iznad parkiranog motorina, suši prostri veš. Skrenuti ne možeš i da hoćeš, već ćeš udariti pravo na još jedna gradska vrata, ona Svetog Križa, a privući će te i čudan naziv tog dijela obale, „Non plus ultra“. Asocira te na kampanju neke tvrtke što prodaje mobitele, a ustvari potječe još iz 1774. godine, kada je lokalna mletačka vlast odlučila da je dalje prema moru zabranjeno podizati zgrade - tu je bila „crvena linija“. Do mora je, doduše, svega nekoliko metara, slabo bi se našlo mjesta i za kakvu „ozbiljnu“ gradnju, pogotovo što je uza samo more 1592. godine podignuta crkvica Svetog Križa, u dobroj mjeri slična crkvici Majke Božje od Milosti u Carduccijevoj ulici iz 1487. godine. Koji kadar atrija možeš „uloviti“ jedino tako što ćeš foto-aparat proturiti kroz rešetkastu pregradu, a vrijedi, zbog kamene krstionice iz vremena gradnje, grba i natpisa iznad ulaza, okolo naredanih kamenih komada crkvenog namještaja te kamenih stupova što crkvicu, postavljenu na živu stijenu, dijele od mora.

M.J. | Bljesak.info / Sveta Eufemija na tornju

Ako se držiš mora, napravio si puni krug i došao točno ispod Eufemijine crkve, kod starog svjetionika, pa ćeš, da ne bi prolazio istim putom, zaći u još poneku uličicu. U jednoj ćeš naići na okolnim kućama stješnjenu crkvicu Majke Božje od Zdravlja iz 1779. godine i to ti je to.

Gore negdje bî rečeno da si sjeo popiti espresso i provjeriti što je još ostalo. A ostalo je, kako god okreneš, još prilično mnogo. Ne bi valjalo da, recimo, ne nabasaš na Fontik, nekadašnju gradsku oružarnicu, pa žitnicu i onda još koješta, mada je s nje prije gotovo 200 godina skinut veliki sat, a nema ni grbova na fasadi kao što ih ima na fonticima u nekim drugim gradovima. Onda srednjovjekovni „baladur“ obitelji Pavan, sagrađen točno 1500. godine. Donji dio trijema je kameni, gornji drveni, što je ovdje ipak rijetkost, a kad je prije 17 godina obnovljen, stavljena je lijepa metalna ograda, mada, šta je falilo i drvenoj, da nalikuje verandi? Baladur je i inače nešto kao veranda, otvorena ili natkrivena, ali je istarska „veranda“, eto, ipak malo drugačija od bosanske ili hercegovačke. U Masatovom prilazu mali reljef svetog Jurja, a ima ih na još nekim zgradama: minijature, precizne, dopadljive, umjetnost 1/1. I puno lipih kantuna, dvorišta s ko zna koliko starim kamenim stepenicama, ulaza obrubljenih oku ugodnim raslinjem i cvijećem...

I poslije svega ti je i to malo, mada je sve, samo ne to, pa ćeš produžiti i izvan grada, na gradsko groblje, gdje ćeš, u arkadama, lapidariju sa starim nadgrobnjacima i sa brojnih spomen-ploča oko ulaza popuniti sve praznine i upitnike vezane za prošlost Rovinja koje su ti ostale nakon temeljitog obilaska gradske jezgre.

Ako upoznavanjem okoline želiš sklopiti mozaik kompletnog rovinjskog područja, krenut ćeš sjeverno od grada, gdje ćeš, uza staru prugu što je vodila ka Kanfanaru, naići na romaničku crkvu svetog Tome, ili ka močvari Palud, gdje te, na pola puta do rta svetog Damijana, čeka također romanička crkvica spomenutog sveca, stara čitav milenij.

M.J. | Bljesak.info / U crkvi bez pročelja, krova i dijela zidova

Najveći dobitak ti je ipak, mada ti niko ne zna objasniti kako doći do njih, tražiti dvije crkvice iz 11. stoljeća u Valalti, uz rub polja znakovitog naziva Basilica; barem ćeš se odmaknuti od gradske vreve i ljudi, jer nećeš naići ni na kog živog. Ali, da, prvo treba naći Valaltu. Gospođa kod koje si jutros kupio burek što ti ga je maznuo grabežljivi galeb kaže da točno zna gdje je to, ali, dodaje, nikako ne zna kako bi ti to i objasnila. Isto prolaziš sa još dva Rovinjanina. Ali ko traži... Elem, prvu crkvicu, svetog Krištofora, lako ćeš naći, stoji uza sami lokalni put. Takve u gradu nema: pod je od žive stijene, apsida je pokrivena škriljama, a bočne fasade su „oživljene“ uz pomoć lezena koje završavaju slijepim lukovima. Odavno je obesvećena, doslovno tako stoji na tabli, pa ćeš se sigurno obradovati izrazu koji dotad nisi čuo. Zidovi joj goli, a bilo je po njima svega. Isto je u „obesvećivanju“ prošlo i pročelje.

Drugu ćeš naći nakon puno lutanja, slučajno, jer putokaza nema, a križanja makadamskih putova itekako ima. Posvećena je svetom Bartolu Apostolu, a ne samo da je također odavno „obesvećena“, nego joj fale kompletno pročelje i krov te dio zidova. Neko ju je postavljanjem „svetih“ slika pokušao ponovno posvetiti. Jedna, u niši svetišta, čitava je, a druga je, tako djeluje, nekom zasmetala, u stilu „šta ko ima u crkvu donositi 'svete' slike“ pa ju je taj neko polupao.

Tako u Valati, u polju Basilica, završavam svoj rovinjski putopis. Vrijedi, itekako vrijedi, ali ćeš svima reći ono što ne piše ni u jednom vodiču: Pazite se galebova! Ne onih (znamo kojih :), nego onih pravih!